“Hura, konačno je počela škola!” – to su povici koji se ovih dana čuju iz mnogih roditeljskih grla. Nema više klinaca koji se vuku po kući i ne znaju što bi sa sobom, koji gledaju “Doktora Who” popodne i “Raymonda” navečer, koji se bude u podne i liježu u tri ujutro.
Ruku na srce – i djeci su već ferije dosadile. Pa i mi pamtimo uzbuđenja s kraja ljeta kad se donose nove knjige i bilježnice, kad se mirisne olovke spremaju u pernice i kada se već izdaleka prepoznaju lica prijatelja i simpatija što stižu na nastavu. I tamo, dakako, rogobore protiv učenja i učitelja…
Mnogi roditelji ipak strepe. Kod prvašića se brinemo kako će se snaći, kod onih koji se nisu snašli brinemo se da ne zaglibe još dublje. Prije Dana D roditelji brižno po susjedstvu skupljaju obavijesti, možda i nazivaju poznanike u razne zavode za školstvo da doznaju insajderske informacije, pokušavaju ubaciti mališane kod teta i učitelja koji su na glasu kao dobri i izbjeći one zloglasne. Nekad se odlučuju i na udaljene škole i vrtiće, u nadi da su oni u drugom dijelu grada bolji od ovih preko puta, ili pak na privatne – sve u nadi da će njihovo čedo kroz njih ući u život s manje trauma i više znanja.
Kako da se u tome snađe čovjek koji premalo zna o odgoju? Sina i kći najprije smo upisali u privatni vrtić, ali bio je skup i tijesan; onda smo prešli u državni, ali kći cijelu godinu nije tamo htjela ići pa smo je držali doma; iduća kći je imala separacijski strah pa je krenula u vjerski vrtić; taj nam se tako svidio da smo treću kći predbilježili dok se još nije bila rodila; sin i najstarija kći su krenuli u jednu školu, ali smo se preselili pa su nastavili u drugoj, s kojom smo bili svi puno zadovoljniji; sad se ta škola pokvarila i još k tome prešla na rad u dvije smjene pa smo dvije starije kćeri prebacili u vjersku školu koja je uvijek ujutro; sin je u međuvremenu u klasičnoj gimnaziji…
Svi ti događaji ne bi stali u šest svezaka enciklopedije, ali kratak sadržaj je ovo: teško je pogoditi kada mladež bježi od obaveza, a kada ih netko s nepravom maltretira; kada ih treba stisnuti da daju sve od sebe, a kada pustiti jer su već dali. Paul Jean je rekao da se djeca i satovi ne smiju neprestano navijati, valja ih pustiti i da idu.
Neka, dakle, sretno idu opet u školu… i ostanu tamo… zijev… što duže…
Autor:
BORIS BECK
Izvor: http://klokanica.24sata.hr/roditelji/kolumne-roditelja/roditelji-slave-povratak-djece-u-skolu-689