Autor: Nikola Dujić, 2.C, ZDRAVSTVENA ŠKOLA SPLIT
Treće razdoblje,od 600.godine pr.kr,budističko je razdoblje. Iz toga doba potječe i tzv. Browerov rukopis pronađen u Turkestanu 1890.godine; u njemu ima puno podataka o lijekovima.
Hipokratove “Aforizme” (5. st.p.n.e.) možemo smatrati prvim tezama o bolesti zuba. Hipokrat je rabio dentalne instrumente i vješto izrađivao aparate za frakture zuba. U grobovima starih Etruščana (10.- 4. st. p.n.e. ) pronađeni su najljepši antički primjerci zubnih proteza. Etruščani su protetičke nadoknade izrađivali od zlatnih traka koje su bile – ukras!
Stari Rimljani izrađivali su zube od zlata i zlatne mostove. Shvaćali su važnost održavanja higijene usta i zuba, te su zube trljali solju, a usta često ispirali vodom. Umjesto čačkalice rabili su riblju kost.
Galen (131.-201.) je klasificirao zube na incizive, kaninuse i maksilarne, poznavao je živce zuba i jedan je od prvih koji je govorio o punjenju zuba. Zanimljivo je da je Galen smatrao da zub, jer je od kosti, ne može biti osjetljiv na bol.
U razdoblju od 11.-15. st. dolazi do velike stagnacije u liječenju zubnih bolesti jer se liječnici opće prakse nisu bavili zubnom medicinom, prepustivši je brijačima. Ovi putujući šarlatani izvodili su dentalne intervencije na javnim mjestima, po sajmovima, i više su štetili nego koristili. Najčešća dentalna intervencija u srednjem vijeku bila je vađenje zuba. Nije ni čudo da je većina francuskih srednjovjekovnih kraljeva bila krezuba.
U razdoblju renesanse Benedetti je opisao traume zuba, djelovanje žive na dentalnu strukturu i uporabu opijuma kao sredstva protiv zubobolje. Leonardo da Vinci prvi je precizno opisao forme zuba, maksilarne i frontalne sinuse, odredio je točno broj zuba kod čovjeka i broj njihovih korijena. Vesalius je objasnio da su zubi osjetljivi na bol zbog živaca koji ulaze u njihove korijene. Renesansne zubne intervencije obavljane su zajedno s ostalim specijalnostima medicine u zajedničkoj prostoriji – medicantrini.
Od 1530., kad je u Leipzigu objavljena prva knjiga posvećena samo dentalnoj problematici počeo je razvoj dentalne literature (W. Resch, W. H. Ruffs, J. Horst, F. Martinez, Eustachius, Cardanus i dr.). U razdoblju baroka usavršavaju se tehničke metode pri izradi protetičkih nadoknada. Početkom 18. st. stomatologijom se počinju baviti specijalisti kirurzi-brijači. Jedan od njih bio je Pierre Fauchard (1678.-1761.), francuski kirurg-brijač, “otac moderne stomatologije”. Fauchard nije poznavao etiologiju karijesa, ali je odbijao “teoriju crva”. Znao je kako otkloniti kariozne mase, kako kauterizirati i kako plombirati zube olovom.
Stomatologija je pravi procvat doživjela početkom 19. st. u Sjevernoj Americi.
Prve stomatološke škole otvorene su 1824. u Leipzigu i Berlinu, ali prva škola za dentalnu kirurgiju i protetiku osnovana je 1839. u Baltimoreu, u SAD-u. U 19. st. usavršavaju se razne metode liječenja zuba, a zubni karijes postaje jedan od vodećih problema suvremene stomatologije. Pronalazi se amalgam za plombiranje zuba, prve zubne bušilice, ručne, glomazne i neprikladne za uporabu u ustima. Od 1868. upotrebljavaju se pneumatske bušilice, a već 1871. pronađena je prva mašina na nožni pogon. Počinje sterilizacija zubnih instrumenata. U primjenu ulazi lokalna anestezija koja je iz uporabe izbacila opasni kloroform. Pronalazak rendgenskih zraka 1895. bio je fundamentalan doprinos i stomatološkoj dijagnostici.
Tako je krajem 19. st. nastala suvremena stomatologija koja se razvila u posebnu znanost, s odgovarajućim granama: protetikom, maksilofacijalnom i oralnom kirurgijom, bolestima zuba, bolestima usta, dječjom i preventivnom stomatologijom. Kao prva specijalizacija u stomatologiji pojavljuje se ortodoncija i čeljusna ortopedija.